Oleandri

Za ovaj krajičak Mediterana ljeto je bilo iznimno kratko, sparno i vlažno, nevjerojatno nalik ljetu prije sedamnaest godina kada se šjora Konstantina udala za drugoga muža. Čak su i oleandri cvjetali izuzetno obilno kao i onda, za razliku od nasada kišom ubijene lavande na terasastim brežuljcima u okolici. Gradić Ekete naprosto se žario od njihova obilnog bijelog, ružičastog i crvenog cvijeća i kuda god da je šjora Konstantina s visokoga prozora bacila pogled, okom su joj uvijek jednako blistale raznobojne, žižave košulje njihovih svečanih krošanja. Očarana, satima je znala gledati u golemo stablo preko puta kuće, upijajući njegove bokore, tamne poput ogrezle krvi, kako bogato padaju niza suhozid i zapleću se o iskričavu modrinu na dnu ulice, potiho se diveći toj cvjetnoj demonstraciji svoje moći. Istina, dugo se nije usuđivala ni dirnuti u nju, ma nije htjela sebi ni priznati da je ima i bile bi se te natruhe onostranog sigurno sasušile i, neprepoznate, istrunule u kakvu zakutku duše punom sive nevjerice i modroga straha od te malo neobičnije vlastitosti da joj ogorčenost nije dala snagu vjerovati u sebe. Uvreda koju je u Eketu doživjela prije sedamnaest godina mržnjom joj je bila davno impregnirala kosti i živjela je s njom vjerno kao s najdražim sjećanjem, a bol je tražila zadovoljštinu o kojoj je mogla samo maštati, pa je zato samo to predano i činila. Pritom je osjećala ugodu i vjeru u neumitnost pravde prema svima koji su onda zgriješili mišlju, riječju, djelom i propustom jer ih nisu uzeli u zaštitu, iako su dobro čuli što im se događa pred kućom i mogli su reći koju riječ da su htjeli, ali ne... Pustili su ih na nemilost prijatelji i susjedi, bivši i sadašnji kumovi i svi oni kojima je učinila dobro, kurvanjski su zamukli i slušali iza pritvorenih prozorskih okana onu ogavnu batarelu, odnosno surunodu, uživajući u posprdnom slavlju puka na račun njihova vjenčanja. A izrugivali su se naročito njoj, Konstantini, dobrostojećoj udovici s kućom na dva kata i s dva dućana jer ona nije bila bilo tko i jer se usudila opet udavati, i to za Jozu pekara i prvog susjeda koji je od nje bio mlađi skoro punih četrdeset godina. Vriska, štropot, cika, valjanje limenog posuđa i željeznih bačava niz strme stepenice preko puta kuće, sva ta silna lupa, klepetanje i kloparanje, cerekavi smijeh zakrabuljene svjetine koja se pomahnitalo tiskala pred prozorom spavaće sobe da zloslavi njihovu prvu bračnu noć odjekivali su joj i danas u ušima. Dobro se sjeća, od povika šjora Konstantina opet muža minja, šjora Konstantina, pizda fina te su noći čak i zvijezde posramljeno padale jedna za drugom, klizile su niz baršunaste obraze crnog neba kao Lovrine žute suze. Mladi par je do jutra donio odluku da odlaze iz Eketa i već nakon tjedan dana za sobom su ostavili suncem okupane zidine. Za njima su izazovno bliještali krovovi, crveni poput žarkih usana na bijelom, napadno napudranom Konstantininu licu. Iz daljine gradić im je i fizički počeo nalikovati prijetnji; bio je nalik zgrčenoj pesnici sa sitnim crvenim noktima krovića, šaci koja se na horizontu uzdizala poput bijele kvrge zarite u zlatnomodri komadić ljetnog neba. Šjora Konstantina još se isti dan osjetila protjeranom i želja za osvetom počela joj je žestoko presti u srcu vrebajući trenutak da se poput mačke pruži preko svega što ima i što smije. Nije bilo časa u kojem je nije bila svjesna; ona se u njoj neprekidno bjelasala na samu dnu svijesti kroz fluid nakupljena vremena i ostajala bi kad bi je sve druge misli napustile. San da će jednom s Eketom poravnati račune dopro joj je do same srži i oduzimao joj sve više nutarnjega prostora, po zakonitostima čudesnih moći kojima se rado prepuštala njezina povrijeđena duša i svaki put kad bi budna sanjala kako im vraća milo za drago, pred očima su joj prolazile divne slike njegovih ispražnjenih ulica, iznenadno opustjelih trgića, zatvorenih i zakračunatih, fantomskih kuća punih propuha i memle. Vjerovala je u to što vidi, bez obzira što su slike postojale samo u njezinoj glavi i o njima nikomu nije govorila, da ih ne urekne. Konstantina je gorjela od tih fantazama jer znala je, dobro se sjećala da je grad onda bio bogat i pun ko šipak, položen na plodno brdašce vrh mora, ali ona je priželjkivala, ona je htjela da... Ne bi je bilo briga ni da umre nakon što doživi njegovu pustoš.

Godinama je s oduševljenjem množila svoj tajni čarobni vrt, naslađujući se pitoresknom, sablasnom ljepotom nalik razgledničkoj; zeleno i plavo u svim nijansama slagalo se, preklapalo i pretakalo nad opustjelim Eketom u neprestanoj mijeni proljetnog svjetla čineći ga uvijek drukčijim i stvaralo iluziju bajkovitosti. Njezino izoštreno nutarnje oko gledalo je u raskošnost prštave žute i crvene boje cvijeća natopljene mirisom limuna pod sivoplavim nebom zapuštenih vrtova gradića, osjećala je miris vlažne zemlje i zgaženoga koromača dok je kao njegova jedina stanovnica išla prema moru za laticama pelargonija kao za procesijom koju je raznosio maestral vrelim ulicama…

Vincent van Gogh, Oleandri, 1888.

Zatim bi preko šarenih slika pustila rijeke crno-bijelih; opore kiše koje danima liju u puste sobe kroz vjetrom otvorene prozore, plahte koje viju na sušilu zaboravljene u strašnoj žurbi i vise mjesecima jer ih nema tko sakupiti, vuku se po dvorištu i trunu zapetljane, izmučene vjetrom; slike podivljalih cvjetnjaka, izblijedjelih natpisa na ulicama bez rasvjete, otpalih kućnih brojeva, istrulih brodova punih mutne vode po žalima...

Doprijevši s onu stranu zrcala u sebi, ježila se od hladnoće i znojila od sladostrašća dok su se slike stvarale same od sebe. Uvijek svježe i uvijek nove, bujale su prema stvarnosti suptilno se hvatajući za svakodnevicu, da bi se na koncu probile u prostor i ušle u vrijeme, otjelovile se i postale samostalne, tek neznatno gurkajući preko ruba jednu sasvim beznačajnu pojavu u Eketu preko normalnih granica. Poticali su je da se namnoži, produlji, zamrzne, da se zaglavi i ojača pa da se ono što je samo po svojoj prirodi dobro, otrgnuto od kontrole i od mjere, isto tako samo od sebe pretvori u zlo, u trajno i preobilno cvjetanje oleandara, na primjer. Šjora Konstantina bila je strasna žena koja je mentalnim snagama pažljivo složila slikovnicu propasti gradića, a da nije ni mrdnula prstom, niti rekla jednu jedinu riječ, ali ipak, povratkom u Ekete nakon tolikih godina sve joj se učinilo odveć nevjerojatnim pa više ni sama nije bila sigurna ima li u ludovanju oleandara zaista njezinih prstiju ili je to sve samo rijetka igra prirode, tek puka slučajnost, što i jest bio najbolje od svega jer ju je nedefiniranost ljepote koja nadrasta sebe i cvjetanjem postaje suptilno sredstvo osvete lišavala svakoga grizodušja.

Čudila se spletu okolnosti koje su je nakon toliko vremena vratile u grad; usprkos golemoj razlici u godinama, Jozo i ona neobično su skladno i bogato živjeli pa nije bilo stvarne potrebe za poduzimanjem bilo kakvih radnji oko imanja ili kuće i da nije bilo Jozine iznenadne bolesti i njegove posljednje želje da prospe urnu s njegovim prahom u grabovoj šumi djetinjstva iza Biokova, ne bi se nikada vratila u Dalmaciju. Kad je već bila blizu, nešto ju je neodoljivo vuklo i u Ekete i čim je kročila u gradić, intuitivno je naslutila što bi to moglo biti jer ju je čudna sposobnost otkrivanja neobičnih podudarnosti u običnoj svakodnevici naučila kako ništa na svijetu ne može biti samo puka slučajnost. I najmanja sitnica umrežena je u inteligenciju koja objedinjuje čitav svemir, a njoj je maštanjem uspjelo ući u tokove te pameti i sada je mogla samo promatrati razvoj situacije. Zaprepaštena, mogla je samo čekati. 

Zauzela je busiju na najvišem prozoru i iz dana u dan motrila obilnost cvjetanja, ponašanje ljudi koji su tekli po uličicama, proučavati vuče li nježni miris cvijeća više na vaniliju, na dojenče ili na majčino krilo...

Trgnula se tek kada je shvatila da među prolaznicima ne može prepoznati ljude iz svoga vremena i tu noć usne kako u ljubičastoj vjenčanici od sirove svile sjedi na krevetu ukrašenu bijelim čipkama, a Jozo do nje stoji u modrom štofanom odijelu i lijevom rukom dodiruje njezino desno rame. Miluje joj crnu punđu, lica su im smračena, pod prozorom im se ljudi rugaju i buče. Jozo desnom rukom vadi iz džepa hlača nekakvo crno kamenje, žvače ga i guta, a ona rađa to isto kamenje; puna je soba crnih oblutaka, sluzave krvi i plamenih jezika, od njih više nemaju kuda, gaze po njima, kamenje ih pritišće u strop, guše se i..... Probudi je vlastiti vrisak. Baš je briga ako su u međuvremenu mnogi od njih i pomrli, kad u gradu još bije njihova krv, svi su isti!

Drveće je u kasnu jesen nastavilo cvjetati nesmiljenom snagom i mještani su ga u čudu gledali. Već je svima bilo jasno da nešto nije u redu i da su stabla iz nekoga nepoznatog razloga zapela u vremenu obilja, iako im se ponekad činilo kako samodopadno uživaju u blještavim kuglama, pa makar se i osušila nakon toga. Oleandrima se događala mora koja je tjerala čak i najkržljavije, najmlađe među njima da se daju jednako kao i oni s bujnim kišobranastim krošnjama i grane su im se savijale, pucale pod teretom dvostrukih, trostrukih i višestrukih cvjetova; cvjetova nježnih i toliko bogatih da su više nalikovali ružinima. Kad je studeni prvim mrazom polizao ledine oko gradića i mlado se lišće na kupinama zacrvenjelo od hladnoće, narod se povukao u kuće i ponadao se da će neobična pojava proći sama od sebe, ali oleandri su nastavili cvjetati. Mjesto je počeo izluđivati njihov slatkasti opoj; tamna stubišta kuća, rublje, posteljina, kosa i odjeća, pa čak i kućni ljubimci izgubili su svoj prirodni miris, a kada bi žene otvorile ormare, umjesto mirisa lavande zapuhnuo bi ih slatkasti teški vonj oleandara od kojeg bi im se želudac zgrčio.

Uskoro su iz kuća izlazili samo ako je bilo prijeko potrebno, a noću su pod jastuke stavljali sapune s oštrim mirisom borovih iglica ili su kapali po sobama eterično ulje cimeta. Na stotine ljudi zapalo je u stanje slično blagoj opijenosti; bili su dezorijentirani, malaksali, tužili su se na mučninu i povraćali. Mnogima se poremetio san, spavali su po devetnaest sati, a jutrom bi jedva otvarali oči, kasnili na posao, drijemali na radnim mjestima, postali nepouzdani, svadljivi i svako malo izazivali nesreće pa je u Eketu došlo do kolapsa. Najteže im je bilo kada bi za puna mjeseca zapuhala vlažna jugovina jer su tada pupoljci naprosto šikljali iz zelenih grančica, a bokori se umnažali na staklastom svjetlu. O Svetoj Luciji pojavila se u gradiću i epidemija mjesečarenja pa su se ljudi budili iscrpljeni, izgrebani i preplašeni. Obnoć bi molili da im se zaključaju vrata i da im se čuva ključ do jutra, a zorom bi sasvim slomljeni pokušavali dokučiti kako to da im je sve opet ostalo otključano i širom otvoreno. Osjećali su kako im život polako izmiče kontroli; nitko ni za koga više nije mogao biti siguran i izbezumljivao ih je strah da nesvjesni ne učine najdražima kakvo veliko zlo.

U sljedeća tri tjedna na desetke obitelji odselilo je iz gradića, neki su brakovi naglo propali, a bilo je i onih koji su sebi nenadano oduzeli život pa više nitko nije mogao ignorirati pojavu koja je zaprijetila katastrofom, niti su mogli proturječiti grupicama koje su zagovarale sječu oleandara. Oko Božića proglašeno je izvanredno stanje pa su vrtići i škole ostali zatvoreni, a narod je u valovima odlazio da bi na Staru godinu gradonačelnik konačno preuzeo odgovornost i dao posjeći redom sve oleandre. Stabla su uskoro ležala na velikoj čistini blizu mora uredno posložena jedno uz drugo, a ono malo preostala puka dolazilo je da se svojim očima uvjeri kako su zaista mrtva. I dok su novinari izvještavali o neviđenu ekocidu, a šira se javnost zgražala nad bešćutnošću vlasti, Eketljani su shvatili da, nekim čudom, ni posječeni oleandri ne prestaju cvjetati pa su odmah dali iskopati četiri duboke rupe, gurnuli ih bagerima u njih i zatrpali podebljim slojem zemlje. Nakon toliko vremena osjetili su slobodu i divno im je zamirisao osoljeni zrak, dim, zemlja, more, hrana.... Sve je opet imalo svoj miris. Radosni mir stao im se gnijezditi u prsima pa su izlazili u duge šetnje i ponašali se kao da su im duše upravo izule pretijesne cipele, no uskoro su opet počeli razmišljati o onim stablima. Pitali su se cvjetaju li još, čak i pod zemljom. Teren na kojem su zatrpana hitno je ograđen visokom metalnom ogradom, ali time nisu spriječena sumnjiva noćna iskapanja, a još manje glasine raskriljene zabranama. I tako se u Eketu njihovom sječom ništa nije promijenilo; oleandri su sada cvjetali u ljudima i bili još opasniji. Gradić je iznova zapuhnuo njihov deliričan miris pa povratak na stari život više nije bio moguć. Iz njega su otišli svi, čak i šjora Konstantina, koja je neko vrijeme na prozoru uporno čekala smrt. I ostala kažnjena.